SUVREMENO SEBSTVO IZ KONTEKSTUALNE PERSPEKTIVE

摘要

Namjera je ovoga rada upozoriti na ukorijenjenost sebstva u kontekstu njegove formacije i egzistencije. Rad se temelji na nalazima intersubjektivne psihoanalize, koja smatra da se sebstvo formira i kasnije egzistira unutar odre?enih ljudskih intersubjektivnih sistema. S obzirom na to da oni na taj na?in utje?u na organizaciju sebstva, promatranje sebstva kao izoliranog ili transhistorijskog entiteta problemati?no je. Istodobno, intersubjektivni sistemi nu?no su ukorijenjeni u širem kulturalnom sistemu, što ujedno zna?i da se i sebstvo formira i postoji unutar specifi?noga kulturnog konteksta koji utje?e na njegovu organizaciju. To se u radu pokazuje na primjeru suvremenoga sebstva, ?iji su se specifi?ni problemi po?eli zamje?ivati u klini?koj praksi 1960-ih godina. Zajedni?kim nazivom najbolje ih se mo?e okarakterizirati kao "tendenciju fragmentaciji", fenomen koji je primijetio psihoanaliti?ar Heinz Kohut. Taj se fenomen u ovom radu povezuje s kontekstom formacije i egzistencije sebstva u suvremenom društvu. Tako je glavni cilj rada na inovativan na?in povezati suvremene klini?ke nalaze sa sociološkim kontekstom suvremenoga društva. Nastavljaju?i se na ovu teorijsku perspektivu, autorica nudi i vlastito sociopsihoanaliti?ko objašnjenje problema s kojima se susre?e suvremeno sebstvo.