Cijepljenje je najdjelotvornija metoda u prevenciji zaraznih bolesti, projekt javnog zdravstva pro?log stolje?a koji je spasio dva do tri milijuna djece godi?nje diljem svijeta. Iako je cijepljenje zakonski obvezno u velikom broju zemalja i unato? evidentnim epidemiolo?kim pokazateljima djelotvornosti cjepiva koji se o?ituju u znatno manjoj incidenciji preventibilnih dje?jih zaraznih bolesti (eradikacija velikih boginja, eradikacija polia u velikom dijelu svijeta), sve je ve?i broj roditelja koji odbijaju cijepljenje svojeg djeteta ?to je rezultiralo porastom broja necijepljene djece i pojavom ve?ih ili manjih epidemija preventibilnih dje?jih zaraznih bolesti. Razlog sve ve?eg broja necijepljene djece mo?e se na?i u strahu roditelja od nuspojava cjepiva i sumnji u djelotvornost cijepljenja, neadekvatnoj komunikaciji sa zdravstvenim djelatnicima i priklanjanju dobivanja informacija od strane antivakcinalnih pokreta. Roditelji mogu dobiti informacije iz razli?itih izvora: od djelatnika javnog zdravstva, pedijatara i drugih zdravstvenih radnika koji rade s djecom, ?lanova obitelji, prijatelja, medija (tiskovnih, TV), blogova, razli?itih internetskih izvora, interesnih skupina i udruga, antivakcinalnih pokreta. Prema recentnim istra?ivanjima, lije?nici su jo? uvijek preferirani izvor informacija od kojeg roditelji ?ele dobiti informaciju o cijepljenju. Iz tog razloga du?nost je lije?nika poznavati mogu?e modele komunikacije kako bi mogao pru?ati kvalitetnu informaciju vezanu uz cijepljenje. U ovom radu navedeno je nekoliko mogu?ih pristupa i na?ina komunikacije lije?nika s roditeljima djece koja se cijepe. Analizom literature do?li smo do saznanja kako nema jedinstvenog, standardiziranog na?ina komunikacije s roditeljima koji odbijaju cijepljenje. Svaki lije?nik,poznavaju?i temelje komunikacijskih modela i pristupa, modelirat ?e svoj pristup ovisno o situaciji i sugovorniku.
展开▼
