Nominalno bi bioetika trebala zna?iti zauzimanje dosljednog vrijednosnog stava prema svemu ?to je ?ivo, a dosada smo naglasili da se filozofija biologije u tom smislu odnosi prema biologiji kao izlazi?noj disciplini bioetike. Zato sebi postavljamo navedeno pitanje. U filozofiji biologije vrlo su ?esta kontradiktorna shva?anja zakona – zakoni su uzro?ni, odnosno, neuzro?ni, pa se tako zakon tretira kao doseg najvi?e strogosti ili suprotno, kao neodre?enost koja dovodi ?ak i do toga da se negira postojanje zakona u toj znanosti. No ako polazimo od toga da je okru?je znanstvenog istra?ivanja mogu?nost u kojoj je mjerodavna vjerojatnost, onda proizlazi da u biologiji prevladava kori?tenje slabijeg pojma zakona. Zapravo se uo?ava da se u njezinu znanstvenom istra?ivanju, kao uostalom i u drugih znanosti, tra?i uzrok ?to funkcionira samo kao metodolo?ko pravilo istra?ivanja, a ne kao deterministi?ka teorija, tj. kao doseg sveop?e nu?nosti. Od pojma uzro?nosti ostala je samo uzro?na povezanost, a najvi?e se usredoto?uje na po?etnu fazu, na mnogostrukost uvjeta i na njihovo ograni?avanje (Bechtel 1993, Glennan 1996, Craver 2000), pa se istra?uje stupnjevanje pojava po razinama u smislu funkcionalnih veza (Cummins 1975, 1983, Bechtel 1986, Craver 2001) ?to omogu?uje svrstavanje u spektar vjerojatnosti (Dawkins 2006) u smislu dosega stupnja strogosti zakona: 1. stroga vjerojatnost - 2. vrlo visoka vjerojatnost - 3. visoka vjerojatnost: u?an?enje (Cummins 1983, ?ustar 2007) 4. srednja vjerojatnost: nevarijantnost (Woodward 2001) 5. ni?a vjerojatnost: stabilnost (Mitchell 1997, 2000) 6. niska vjerojatnost: otpornost (Skyrms 1977). U formalnom smislu koristi se teorija vjerojatnosti Bayesovog tipa, tj. evidencijska i posebno induktivni oblik. Zakoni u biologiji su modeli (Sober 2000, Koki? 2010) i funkcioniraju kao paradigma. Takvo prihva?anje obilje?ja zakona u biologiji va?no je za bioetiku, zbog ?irenja znanja o svemu ?ivu?emu, i posebno za samu biologiju, kako bi izbjegla povratak determinizmu.
展开▼
